Novi list

č

» Ć« » ć « č č » ć « č č š š !" č š # $ % ineasti iz zlatnog doba Hollywooda ite- kako su dobro znali da je (antinacistička) politička satira jedan od najtežih i naj- kompleksnijih filmskih žanrova. No, da

» «

Ć

Hrvatska kulturna zaklada

»Hrvatsko slovo«

proglasila je 2016.

jubilarnom godinom

Antuna Mihanovića,

književnika čija je

»Horvatska domovina»

pod nazivom »Lijepa

naša» postala hrvatskom

himnom, te Borisa

Papandopula, jednog od

najpoznatijih hrvatskih

skladatelja 20. stoljeća.

Ta je zaklada pozvala sve

bi njeni gegovi uspješno funkcionirali, njihov tajming mora biti pažljivo strukturiran u ener- gičnoj i ležernoj odvažnosti, bez praznih hodo- va. Iako je neke od njih, poput velikog Ernsta Lubitscha, dio kritičara optužio da prelaze gra- nicu dobrog ukusa. Tu lekciju usavršio je i Alan Johnson, zaslužan za impresivni remake Lubit- scheva klasika »Biti ili ne biti« s Melom Brook- som i Anne Bancroft, koji će između ostalog os- tati upamćen i po njihovoj epohalnoj poljskoj verziji songa »Sweet Georgia Brown«. Ona, dakle, mora biti perverzno ekstatična, ap- surdna, anarhoidna i nadrealna kao što je to bila McCareyeva »Pačja juha« s braćom Marx, čiji je humor kritičar Patrick McCray stavio u isti rang s Ionescom i Beckettom, a čijoj odvažnosti u ocrta- vanju ludila nacionalizma i imperijalizma može parirati tek Kubrickov »Dr Strangelove«. I ona ima svoj zarazni song – »We Got Guns, They Got Guns, All the God's Chillun Got Guns« – aktualni- ji no ikad u bespoštednom sprdanju s patriotiz- mom, religijom, diplomacijom i militarizmom. đ Zato se IvanGoranVitez u »Narodnomheroju Lj- iljanu Vidiću« odlučio na prilično riskantni pothvat snimanja »prve partizanske komedije domaćeg fil- ma«, iako je rezultat prilično dubiozan. Njene par- tizanske čizme gacajudodušepo šumama i gorama NOB-a, ali isto tako čvrsto stoje u hrvatskoj sadaš- njosti, pa »X Factor« postaje »Čimbenik X«, a ljupki klobučari iz Vlaške i slični stari obrti bivaju ugurani uustaški šoping centar ukojem»HelloKitty« posta- je »Heil Katze«. A već sama pojava Anje Šovagović u ulozi uljuđene purgerske/ustaške milostive koja svira čelo, prizivamanire koje bi onamogla usvojiti u novoj ulozi ministrice kulture, u kojoj ta ista kul- tura podrazumijeva »više pletera na spomenicima i više hrvatskih kraljeva u slikovnicama«. Zato je možda najsubverzivnija scena Vitezova komada ona s mladim Franjom (Tuđmanom) na ulazu u Pavelićev dvor, portretiranim kao ulti- mativno ustaško potrčkalo, iako njegove biogra- fije kazuju da je tada bio član ZAVNOH-a. Ali ta- kav revizionizam očito aludira na njegova kasni- ja »postignuća«. Uostalom, ako je Tarantino u »Nemilosrdnim gadovima« mogao ubiti Hitlera, što pokušavaju učiniti i Vitezovi junaci, malo srljanja u bespuća povijesnih (neo)zbiljnosti ni- kom neće naškoditi, naročito kad je riječ o sati- ri. š! " ! No, dok Tarantinov komad ne poznaje padove, Vitezova farsa postaje zamorna, jer njen scenarist Zoran Lazić previše robuje formatu TV sitcoma u kojem se očito bolje snalazi (šifra: 'Zakon!'). Sada voli koketirati s motivima prerušavanja, simula- kruma i maski, kroz likove lažnog Vladimira Nazo- ra, Ivana Gorana Kovačića i Hitlera. A u junakovu mokrom snu, Titova pećina u Drvaru postaje ne- kakav fluorescentni budoar kojim on paradira u dendijevskom svilenom ogrtaču, a njemačkog ov- čara Luksa zamjenjuje (Jovankina?) pudlica. Do- bra je vijest da su najkarikaturalniji i najvulgarniji likovi rezervirani za ustaše i četnike. Tako će parti- zan Mišo (Stjepan Perić) reći Ljiljanu kako u svoj- im redovima »upravo ima jedno ispražnjeno mjesto za homoseksualce« iako se potonji deklari- ra kao »seksualac«, dok u ustaškom »korienskom« pravopisu homoseksualci postaju »pederi«. Ipak, nakon fine »Šume summarum« od Vite- za smo očekivali puno više, a ne tek film s par simpatičnih štoseva (znakovni jezik, ustaški ban- komat) koji se uzdižu iz čitave hrpe onih nein- ventivnih, izvedenih na razini jeftinog igrokaza, plus saznanje da su »partizani kita bez Tita«. Š

hrvatske kulturne,

prosvjetne, vjerske i ine

ustanove, a posebice

uredništva časopisa,

novina, radija i televizija

da se pridruže

obilježavanju tog jubileja

cijele ove godine i u

domovini i u inozemstvu.

Istodobno je Hrvatska

kulturna zaklada

»Hrvatsko slovo«

zaključila jubilarnu 2015.

godinu koju je posvetila

hrvatskom političaru i

preporoditelju Janku

Draškoviću te hrvatskom

skladatelju i dirigentu

Jakovu Gotovcu.

Hrvatski književnik

Antun Mihanović (1796 -

1861) studirao je pravo,

radio kao sudac i bio u

diplomatskoj službi.

» « »Č «

Predstavio se knjižicom

»Reč domovini od

hasnovitosti pisanja vu

domorodnom jeziku« u

kojoj je prije Gaja objavio

preporodne težnje. Među

prvim objavljenim

pjesmama bila je i

»Horvatska domovina« u

»Danici« 1835., koja je

pod nazivom »Lijepa

naša« postala hrvatskom

himnom. Istraživao je i

otkrivao stare hrvatske

spomenike, a u Veneciji

1818. pronašao je rukopis

Gundulićeva »Osmana« te

potaknuo njegovo

objavljivanje. Pisao je

ljubavne i domoljubne

pjesme, a u slavistici je

poznat po otkriću

spomenikâ rane slavenske

pismenosti (Zografsko

evanđelje, Mihanovićev

odlomak apostola).

Skladatelj, dirigent i

glazbeni pisac Boris

Papandopulo (1906 -

1991) glazbu je studirao

u Zagrebu i Beču. Bio je

zborovođa u Zagrebu i

Splitu, koncertni i operni

dirigent u Zagrebu, Rijeci,

Sarajevu, Splitu i Kairu.

Papandopulov opus

sadrži više od 400

skladbi svih vrsta:

tridesetak orkestralnih,

petnaestak koncertantnih,

četrdesetak komornih,

tridesetak glazbeno-

scenskih, petnaestak

svjetovnih kantata,

desetak crkvenih skladbi,

niz popijevki, zborova i

obradbi narodnih napjeva

te scensku i filmsku

glazbu. Bavio se i

glazbenom kritikom i

publicistikom. Bio je

redoviti član HAZU-a.

ž ü ž Č č ć

(Hina)